Schuilen znači „skrivati se” ili „skloniti se”, često kao da se osoba pokušava zaštititi od svijeta. U pjesmi se pojavljuje u izrazu „niet te schuilen”, gdje znači prestati skrivati svoje pravo lice i usuditi se biti ono što zaista jesi.
Maan, nizozemska pjevačica, u ovoj pjesmi prati djevojku koja sama sjedi u vlaku, skriva se u jakni i kroz prozor se pita kako bi bilo biti ono što stvarno jest. Rečenica „Ze huilt maar ze lacht” [Plače, ali se smije] sažima njezinu svakodnevnu masku: iznutra joj je teško, ali drugima pokazuje osmijeh. U gradu se osjeća sama, a u odrazu prozora vidi „drugu” sebe, onu koju prepoznaje, ali ne želi biti. Baš je taj prizor jednostavan i neugodan na najbolji način.
Ona govori ono što svi govore, tvrdi da je uvijek „okay” [u redu] i „ze lult met ze mee” [priča s njima i ide im niz dlaku]. Nizozemski glagol lullen ovdje je razgovoran i pomalo grub: ne znači dubok, iskren razgovor, nego prazno brbljanje i pretvaranje da je sve normalno. Zatim se pojavljuje pitanje: što će se dogoditi ako se sutra prestane skrivati i svoju „bolju verziju” zamijeni pravim licem? Hoće li je prijatelji i dalje voljeti ako zaplače, a ne nasmije se? Ponavljanje „En nu, ze laat het los” [A sada, pušta to] zvuči kao odluka da prestane nositi tu predstavu. Pred kraj se perspektiva mijenja iz „ona” u „ja”: osoba iz vlaka više nije samo netko koga promatramo, nego netko tko se pita isto pitanje o sebi.