Atlas na nizozemskom znači atlas, odnosno zbirka zemljovida, ali može označavati i Atlas, lika iz grčke mitologije koji na ramenima nosi cijelo nebo. U pjesmi je to snažna metafora za osobu koja nosi tuđi svijet i teret veze, dok druga strana to ne uzvraća.
U pjesmi „Atlas” Pommelien Thijs opisuje osobu koja cijelu vezu nosi na svojim leđima. Slike su neobične i baš zato pamtljive: ima pijesak u džepovima, vjetar u kosi, pokušava pomaknuti planine, hvata vodu u dlan i nosi je do mora. Kad joj druga osoba kaže da je gotovo i nazove je svojim Atlasom, aluzija je jasna: Atlas je lik iz grčke mitologije koji na ramenima nosi nebo. Ovdje pripovjedačica nosi „Je wereld op mijn schouders” [tvoj svijet na svojim ramenima], ali druga osoba nikad ne nosi njezin svijet zauzvrat.
Najviše boli to što ona i dalje tu osobu „nosi na rukama”, iako se druga strana ponaša kao da sve nije ništa značilo. Rečenica „God je bent complex maar dat heb ik graag” [Bože, složen/a si, ali to mi se sviđa] pokazuje koliko je teško prestati voljeti nekoga tko je zahtjevan. Zbog te nade prodaje svoje stvari i gradi kuće od kartona, kao da pokušava stvoriti dom od nečega što se lako sruši. U završnom dijelu priznaje da bi za tu osobu čak „beide benen breken” [slomila obje noge], ali ipak ostaje sama s teretom. „Atlas” zato zvuči kao pjesma o odanosti koja je postala jednostrana: jedna osoba stalno spašava, nosi i pokušava, dok druga kaže da je gotovo.